(Koja je) NAŠ(a) ODGOVOR(nost)

*prijevod s engleskog

Ovaj esej napisan je samo nekoliko sati prije nego što se dogodio potres u mome gradu, Zagrebu. U tim trenucima šoka i panike kada su domovi bili uništeni, kada smo doslovno gubili tlo pod svojim nogama i čekali sljedeći val potresa da stigne, kada je jedina smislena stvar bila da se držimo zajedno, da držimo jedni druge i plačemo u naručju, morali smo nastaviti stajati odvojeno. Iako ovaj esej govori o događajima prije potresa, mislim da je sada još više prigodan – i to ne samo za Hrvatsku. Neka budemo primjer mogućnosti u ovom periodu. I zato držite se. Ili se pustite. Jer tko zna što je sljedeće za bilo koga od nas.

Wow. Mogu reći da sam sretna što nikada ranije u svom odraslom životu nisam bila suočena s prijetnjom slobodi kretanja, a niti okupljanja. Sretna sam da mogu reći da sam uživala mnoge luksuze 21. stoljeća koje sam u puno trenutaka doživljavala kao svoje ‘pravo’. Doživljavala sam ih kao status quo društva u kojemu živim i kao način na koji svijet, bolje rečeno moj svijet funkcionira. I imajmo na umu da dolazim iz Hrvatske. Mi smo, kao i neke druge države, imali rat prije kako mi se to danas čini gotovo 10 minuta. Kako bi rekao jedan dragi prijatelj – razlika je u tome što smo tada bili u skloništima i okupljeni oko nekoga slušali priče dok su padale granate. Danas imamo lockdown. I internet. Bogu hvala na interentu.

 

Ovih dana moje tijelo hvata grč od pokušaja prilagodbe na misao kako će tri visoka bora udaljena 150 metara od moga prozora zajedno s kućnim biljkama biti moji biljni najbolji prijatelji na tko zna koliko dugo. Ako sam sigurna i u što, onda je to da ova novonastala situacija barem potvrđuje moj izbor da se preselim u prirodu. A možda će da će i donijeti više zdravlja, ljubavi, veselja, mudrosti, plesa i kreativnosti u ovaj svijet. Nadam se da će svima nama poslužiti u te svrhe. Ako ništa drugo, to je barem ono za što se molim ovih dana.

Ali vratimo se na početak.

 

PODSJETNIK NA ONO KAKO JE BILO / TRAUME STIŽU NA POVRŠINU

Šetajući psa usred noći osjetila sam kako svjež proljetni zrak nosi neki miris prepoznatljiv dubini mojih kostiju. Mirisalo je kao na spremnost, paniku, na ubrzavanje i na nedostatak unutarnjeg mira. Osjećaj je bio kao da su ulice odzvanjale nekom energijom dolazi neprijatelj i spasi se. Stvarnost oko mene u tom trenutku nije podržavala tu atmosferu niti na jedan način. Moj svijet je bio okej. Moji prijatelji, obitelj, oni koje volim, svi su bili okej. Tek sam sljedećeg dana uspjela prepoznati ovaj osjećaj – svjedočeći živom svijetu oko sebe postala sam svjesna stanja šoka koji je na površinu donio naša kolektivna, u jednom dijelu nesvjesna i neprobavljena sjećanja iz rata.

 

Prvi dani ove globalne promjene sada se čine već veoma daleko. Istovremeno, svaka od država svijeta krenula je kroz ovo putovanje u različitom trenutku. Cijelo to vrijeme naši se tjelesno-emocionalno-mentalni sustavi (kao i oni socioekonomski i politički) pokušavaju prilagoditi tome najbolje što mogu. Ipak, niti jedan javni medij nije imenovao kako stanje straha i panike zajedno s drugim osjećajima djeluju istovremeno na različitim razinama.

 

Odgovor koji svatko od nas ima na trenutno stanje intrinzično je vezan za našu osobnu povijest, za nacionalnu povijest te za širu mrežu svjetske zajednice koje smo dio. U posljednjih nekoliko tjedana svaka zemlja u Europi i šire odgovorila je u skladu sa svojom traumatskom poviješću. Kupovina wc papira, pištolja, brašna, ignoriranje situacije, okrivljavanje susjeda ili pak dopremanje tenkova u gradove samo su neki od simbola na površini koji nam pokazuju koliko, o koliko neprobavljenog svi mi kao zajednice držimo u sebi. U trenutku panike naš impuls za borbu, bijeg ili zamrzavanje se ponovno aktivirao. Jednom kada je on prisutan, ubrzo slijedi regresija i gubitak tla pod nogama. Naša se psiha vraća u stanje kada smo ranije imali ovaj osjećaj i tada počinjemo ponovno raditi što god da je prokleto djelovalo prvi put da nas spasi.

 

Bilo da se taj trenutak dogodio kada smo imali 3 godine, 15 ili u našem odraslom životu, vraćamo se tamo gdje se nalazi trauma (neprobavljena emocija) s kojom se nismo još suočili. Kako i vi i ja kao organizam imamo vlastitu osobnu povijest, tako ju ima i društvo, to jest zajednice u kojima živimo. Imamo kolektivne traume, sjećanja i terete koji su se u ovoj novonastaloj situaciji podigli na površinu. Imamo i unutar svojih linija predaka sjećanja na bol, glad, nasilje, ratove, gubitke, katastrofe, bolesti, šokove i traume. Svatko od nas ima. Srećom, imamo i dobre kolektivne stvari također.

VELIKO NEPOZNATO

Ovih dana svijet koji poznajemo se raspao. Stvari više nikada neće biti iste.

Ovih dana iznova i iznova prepoznajem osjećaj koji sam imala nekoliko puta u životu, a možda najjače u trenutku kada mi je umro otac. U to vrijeme bila sam dvadesetogodišnjakinja koja nije vidjela oca bolesnog jedan dan u životu. I odjednom je dobio moždani udar. I odjednom je nestao.

Sjećam se da se moj svijet smrskao u komadiće. Sve misli, ideje, smisao kako stvari postoje i kakve bi trebale biti bili su protreseni do temelja. Potrebni su bili dani, mjeseci i godine nakon toga da stvorim novi svijet.

Znati da postoji mogućnost nečega nije isto kao i iskusiti to. To je jednostavno način kako smo satkani, naša psiha se za to ne može pripremiti. Događaji koji mijenjaju život rade upravo to što i sama fraza kaže – mijenjaju život. A ovo što se događa trenutno u svijetu definitivno je jedan od takvih događaja.

 

Na osobnoj razini period stresa rastegnut će nas preko onoga što možemo zamisliti. Dodirnuti ćemo naša skrivena i najzaštićenija mjesta i reagirat ćemo iz dijelova sebe koji su u tipičnoj svakodnevici pod našom kontrolom. A ovih dana naša psiha rastegnuta je na neočekivani način. I zbog toga ona na nekim dijelovima puca, na drugima se savija i propušta ono što se nalazi ispod, u našem osobnom spremištu, da izađe na površinu. U tom procesu susrećemo svoje sržne rane iznova i iznova kroz vlastite misli i strahove. I to je upravo ono što će se vrlo jasno odzrcaliti u svakom praktičnom aspektu našeg života – u odnosima koje imamo sa svojim partnerima, obitelji i prijateljima, u našem poslu, slobodnom vremenu, u našoj brizi o sebi… Jeste li primijetili ovih dana kako vas drugi ljute? Jeste li primijetili da se ista stara stvar opet ponavlja čak i u ovom periodu? Ja jesam. Na trenutke bih uletjela u dobro poznate izazove unutar svojih bliskih odnosa. Pritom bi svaka strana reagirala iz obrasca koji dobro poznajemo – a to obično uključuje i najsramotnije trenutke poput deranja na nekoga koga volite kao što sam ja učinila. Svaki aspekt našeg života u stanju neizvjesnosti ili stresa donosi našu psihodinamiku kroz pojačalo na površinu. A strah… strah je odličan katalizator.

 

Strah djeluje na mnogo različitih načina, ali strah od nepoznatog dovodi cijelu ovu situaciju na skroz jednu drugu razinu. Ako ovo mjesto nismo ranije susreli unutar sebe nebrojeno puta (za razliku od mnogih domorodačkih tradicija i učenja drevnih praksi), susretanje s Velikim Nepoznatim donosi ono čega se bojimo najviše. I vjerujte mi, znam i sama, tisuće različitih najgorih mogućih scenarija vrtjeli su mi se glavom posljednjih nekoliko tjedana – od toga tko će paziti na mog psa ako umrem sama u stanu, pa do pitanja hoću li ostati ovako zaglavljena zauvijek, pa sve do potpunog distopijskog kaosa na ulicama.

Veliko Nepoznato u tom trenutku postaje ogromno projekcijsko platno za sve što smo više manje uspješno izbjegavali cijelo vrijeme. I to je upravo ono što možemo vidjeti ovih dana – pokušaje naše psihe da se primi za ono što nam je poznato, kupovina, kupovina i kupovina, poricanje i ignoriranje, panika, još malo kupovine i posljednji pokušaji da se primimo za poznati materijalni svijet. [1]

I iako možda vi, baš kao ni ja, niste šopingirali kao ludi, jeste li primijetili brzinu kojom žvačete hranu? Ili perete zube? –Ja jesam. Ova nervozno-panično-ubrzaj-spasi se-energija prodrla je do svih nas na neki način, koliko god on suptilan bio.

Ipak, to nije bilo jedino što smo radili, ali ovaj aspekt je uvelike zanemaren u ovome procesu.

Photo by Paul Trienekens on Unsplash

Vjerujem da ste čuli da je strah korisna emocija. I želim odmah napomenuti da ni na koji način ne želim reći da se ne bismo trebali bojati. Postoje vanjski razlozi za strah o kojima ne znamo trenutno dovoljno. Postoje i mnogi unutarnji razlozi koji nam pokazuju što nam je uistinu bitno. Ono što želim reći jest da postoji velika razlika između korištenja ove emocije u njezinoj esencijalnoj funkciji – oprezu – i suprotno tome bivanju preplavljenim. Posudit ću jedno odlično objašnjenje – postoji velika razlika između neurotskog straha i mudrog straha.[2] A ovaj posljednji, mudri strah, pokazuje nam gdje trebamo gledati, ne samo izvan, već jednako važno, unutar nas.

Prije ili kasnije tišina će stići. Jedan od ovih dana bit ćemo primorani da napokon stanemo s našim neurotičnim trčanjem uokolo, sakupljanjem stvari i dovršavanjem poslova prije nego li dođe kriza. Kao da smo motor koji se ugasio, ali se još uvijek vrti i postepeno usporava prije nego li stane u potpunosti. Što točno treba nama ljudima da kolektivno stanemo? Jedan od ovih dana trebat ćemo ostati na jednom mjestu, osjetiti tišinu izvan nas i susresti se s onom u našoj unutrašnjosti. I Ovako svijetu (kojeg poznajemo, op.a.) dođe kraj, ne s tutnjem, već sa cviljenjem.[3]

 

 

NARCISISTIČKI STIL[4]

 

Prije nekoliko godina bila sam u amazonskoj prašumi. Na to putovanje išla sam sa svojim učiteljima u organizaciji The Pachamama Alliance[5] zajedno s grupom prijatelja putnika. Jutro kada smo se trebali ukrcati na mali avion koji nas je vodio u džunglu počela je padati kiša. Nismo mogli krenuti i nismo imali pojma koliko dugo ćemo morati čekati. Moglo se raditi o minutama, satima ili čak danima. Odjednom je naš dobro strukturirani 12-dnevni plan bio prekinut. Svatko od nas imao je različite osjećaje spram toga, ali jedna stvar je bila jasna; to je bio trenutak u kojem smo trebali predati svaku ideju o tome kako stvari trebaju biti i čekati da nebo opet postane čisto. Koja je to smrt bila za naš zapadnjački ego…

 

Oprostite na smetnji, ali vrijeme je da promijenimo svoje planove. Ne, ne radi se o tome da odemo na zadnji termin kod frizera, na važni sastanak, na slavlje 40. rođendana ili da sjedimo u parku sa svim svojim prijateljima. Ono čemu smo svjedočili posljednjih nekoliko tjedana je pitanje koliko vode nam treba doći do grla prije nego li shvatimo ovo ozbiljno? Na kolektivnoj razini nezdravi dio vlastite važnosti počeo se pokazivati bolno jasno. Naše društvo nam pokazuje koliko je zapravo iskrivljeno naše poimanje moći. Umjesto da biramo moć da se osjećamo vrijedno i da vrednujemo jedni druge (i naše živote), neki od nas biraju pokazati moć samovažnosti. Bilo da se to manifestira kroz samo još jednu stvar koju moram obaviti prije nego…, ili ja se neću razboljetiovo je samo obična gripa, siguran samneće mi biti ništa, pa sve do ispoljavanja nerazriješenih problema s roditeljima kroz otpor prema uputama autoriteta ili pak kroz osjećaj ne mogu ništa napraviti da pomognem situaciji, u ovom trenu svjedočimo velikom nerazumijevanju toga kako međupovezanost funkcionira i koliko je dragocjen svaki život.

 

Dozvolite mi da još jednom objasnim: ovdje se ne radi (samo) o tome hoćemo li se razboljeti. Ne radi se niti (samo) o tome hoće li se netko koga mi poznamo razboljeti. Radi se o tome da smo dio šire mreže u kojima naše svakodnevne aktivnosti potencijalno ugrožavaju nekog drugog za koga možda ni ne znamo da postoji.

 

Ako sami ne pripadate jednoj od ovih grupa, ili ne znate nekoga tko im pripada, zasigurno netko od vama bliskih ljudi poznaje:

 

  • Osobu s teškim zdravstvenim stanjem (autoimune bolesti, rak, srčane bolesti…

  • Osobu koja se liječi od ovisnosti

  • Osobu bez posla

  • Osobu u zatvoru

  • Osobu starije životne dobi

  • Dijete koje treba medicinsku pomoć

  • Osobu bez doma

  • Osobu bez obitelji

  • Osobu koja prolazi kroz (nedavni) gubitak voljene

  • Osobu koja pati od depresije i/ili paničnih napadaja

  • Dijete/adolescent u sistemu socijalne skrbi

  • Obitelj s teškom financijskom situacijom itd.

 

Ne znam za vas, ali ja mogu nabrojati barem 10 ljudi koje volim da pripadaju jednoj od ovih skupina uključujući i članove svoje obitelji.

Ovo su sve ljudi koji su na neki način ugroženi kroz naše ponašanje, ranjive skupine kako ih mediji često vole zvati u našem društvu. Pa dragi moji, malo novosti, svi smo mi ranjivi sviđalo nam se to ili ne. Pitanje je samo koliko slobode/moći/prilike/privilegije možemo prakticirati zajedno s tom ranjivošću.

Vi i ja možda imamo izbor ostati doma. Nemaju svi. Štoviše, vi i ja ćemo vrlo vjerojatno dobiti potrebnu medicinsku njegu ako nam je potrebno. Netko drugi možda neće. I to će biti indirektna posljedica kroz limitirane kapacitete resursa koje naše društvo vrednuje[6].

Istovremeno, to nije jedini način na koji nas se ovo tiče. U ovom trenutku cijeli zapadni socioekonomski sistem prolazi kroz krizu koja će utjecati na svakoga od nas. Nitko od nas neće izaći iz ovog procesa način nedodirnut na koji god način. U tom trenutku trebat ćemo svakog člana zajednice da podrži njezinu ponovnu izgradnju. Baš kao što i upravo sada trebamo.

 Koji li je ovo samo način da se susretnemo sa sjenom toliko često veličane individualizacije. Koji li je način da se počinjemo prisjećati ljekovitosti toga da smo dio zajednice. I koliko li smo samo sretni da znamo da ne ovo ne mora biti ili-ili situacija.

 

PRIVILEGIJA

Naši preci nisu imali izbore koje mi imamo danas. Nisu imali luksuze zapadnog svijeta 21. stoljeća, taj višeslojni, višestrani, digitalni brzi život koji mi danas imamo. Niti su imali luksuz da rade na osobnom razvoju i vlastitim trauumama, ponajviše zato jer su morali – raditi.

Često su trebali pričekati promjenu godišnjih doba da bi vidjeli plodove svoga rada. Danas čekamo promjenu godišnjih doba da izađe novi iPhone. Pomislimo na jabuku, odemo i nabavimo ju. Doslovno. Bez obzira na godišnje doba. I što više imamo, to više želimo. I što više želimo, to više imamo. I što više imamo to više uzimamo zdravo za gotovo. U nekom trenutku počeli smo gubiti vezu sa svrhom stvari. Pritom smo i zanemarili koliko zapravo uistinu imamo. Zanemarili smo i to da smo za ono što imamo ujedno i odgovorni.

 

Odgovornost kako ju ja vidim jest mogućnost odgovora na postojeću situaciju iz privilegirane pozicije. I budimo realni, ako imamo krov nad glavom, hranu na našem stolu, ako smo obrazovani i imamo zdravstvenu skrb, ako imamo posao, prijatelje i obitelj, onda smo privilegirani. Da, postoje mnogi ljudi kojima je bolje nego vama ili meni. Postoji i mnogo kojima je uistinu mnogo mnogo gore. Ovdje se ne radi o pitanju jesmo li uopće privilegirani jer ako većina nas ima vremena da razmišlja, čita (i piše) onda je na neki način privilegirana. Pitanje je samo što ću, što će bilo tko od nas napraviti s tom privilegijom. Umjesto da se borimo za to kome je teže, vrijeme je da prebacimo fokus, napravimo promjenu igre i počnemo prepoznavati što točno imamo kako bi zapravo nešto mogli početi raditi s time.

 

A što bi mogli s time napraviti? Mogli bi pogledati kako tretiramo jedni druge. Mogli bi pogledati sisteme društvene pravde i pravednosti. Mogli bi isto tako pogledati u naš odnos s okolišem i s prirodom. Mogli bi nastaviti s pogledom u to što točno učimo našu djecu i na koji način to radimo. Možemo pritom pogledati i ekonomski sustav i perpetuirano stvaranje nejednakosti koje samo sebe osnažuje stoljećima. Možemo pogledati i kako brinemo o našim starijima, koliko im poštovanja dajemo i kako možemo učiti od njih. Možemo nastaviti s našom proizvodnjom hrane, tvornicama, kemikalijama, načinima obrađivanja zemlje i koliko smo odsječeni od (cijelog procesa od) onoga što stavljamo u sebe, od toga koliko zdravlja postoji ili ne postoji u onome što bi trebalo hraniti naše tijelo, našu dobrobit i dugovječnost. A nafta, ne želim uopće ni krenuti o nafti i uništavanju šuma… Možemo baciti brzi pogled i na to koliko smeća proizvodimo, jer čak i brzi pogled povezan s osjećajem stvoriti će mučninu. Možemo pogledati kako je socijalno distanciranje samo jasni prikaz stanja našeg društva. Možemo nastaviti s pogledom kroz količinu ovisnosti u našoj kulturi i kroz to kako dovraga bilo tko od nas može misliti da to ujedno nije i naš osobni problem. Možemo pogledati i u monetarni sustav, u politiku, u strategije da zaradimo čim više bez obzira na posljedice. Možemo pogledati i kako radimo sve što možemo da nastanimo svaki centimetar ove žive Zemlje, kako ostavljamo naš otisak i utjecaj i kako pokušavamo uzeti najviše što možemo bez da damo išta zauzvrat. Možda tada možemo vidjeti koliko smo zapravo daleko od onog što nas uistinu hrani – naša zemlja, naša voda, naš zrak i sunce koje sije nad nama, oni koje volimo, obitelj i prijatelji.

 

Štoviše, možemo pogledati i izbore koje radimo svaki dan uključujući i one koje ne radimo, jer ti su najčešće jedni od najmoćnijih.

Možemo pogledati i globalni sustav vrijednosti koji nas strmoglavo vodi u izgled naspram sadržaja, zaradu naspram prirode i muku umjesto ispunjenosti… I onda možemo napokon nešto počet raditi s time.

ODGOVORNI ODGOVOR?

U domorodačkim kulturama primiti iscjeljenje na znači da je sav posao gotov. To znači da smo dobili novu priliku da biramo tijek svojih djelovanja. Tada dobivamo izbor hoćemo li nastaviti sa starom navikom koja je i stvorila tu bolest ili izabrati nešto što je hranjivo i zdravo.

Iako možda trenutno ne vidimo kraj ovome, i ovo će proći. Uskoro će doći vrijeme kada će svatko od nas moći izaći u svijet, stati uspravno u onome tko jest i donijeti to svojim zajednicama. Do tada možemo birati želimo li dati svoju pažnju zamišljanju svojih najgorih noćnih mora ili stvaranju novih snova.

Baš kao što je svatko od nas prolazio kroz naše najveće strahove, tako svatko od nas ima priliku odgovoriti i na krizu iz vlastite esencije – iz svog osobnog dara, stajališta, svoje specifične i individualne istine. Za neke od nas to će se manifestirati kroz gledanje šire slike, držeći na taj način plamen nade kada zaboravimo da postoji sunce ispod svih ovih oblaka…[7] Drugi će držati to svjetlo radeći u bolnicama, brinući se o susjedima ili bivajući uronjeni u trenutne potrebe svojih zajednica. Neki će smišljati nove socioekonomske i političke sustave, neku će brinuti o životinjama, a neki o tome da bude dovoljno sjemenja za sadnju već sljedećeg proljeća. Svi mi trebat ćemo koristiti sve što smo naučili do sada, podići to na višu razinu i dati svoj doprinos osobno i kolektivno.

Pa, dragi suputnici, ljudska bića, ovo nije proba. Ovo nije vrijeme za pogledati u drugom smjeru, nije vrijeme da jedemo sve što stignemo, vrijeme da prestanemo skupljati (pseća) govna, a niti je ovo odmor. Ovo je vrijeme kada imamo priliku izabrati što je ono na što pristajemo. Imamo izbor pogledati što je ono što nas vodi, razmišljati kritički, uzeti ono što učimo kroz ovo vrijeme u praksu i dovesti tu praksu u svijet kao nikada ranije do sada. Ne samo za sebe, nego jedni za druge, za naše zajednice, za planetu i za sve s čim smo povezani. Jedan po jedan korak. Jedni s drugima. S dobrom namjerom. Individualno. Zajedno.

 

I na kraju, zahvalna sam za sve svoje učitelje, za sve prakse kojima sam se bavila u zadnjoj dekadi, za svoju obitelj, prijatelje i one koje volim – jer to je ono što drži (moje) tlo pod nogama kada se tlo trese.

 

Kaya

***

Tekst je preveden s engleskog jezika, originalnu verziju možete pročitati ovdje: https://zakucasto.wordpress.com/2020/03/23/what-is-our-respons-ability/

 

[1] Ako postoji pozitivna strana socijalne distance, onda je to ona da je iznimno smjanjila naš konzumerizam.

[2] Russell Brand: Coronavirus: What have we reveald? https://www.youtube.com/watch?v=C1sbp5oyVh4

[3] T.S. Elliot: The Hollow Man

[4] Fraza posuđena od Stephen M. Johnsonove knjige Humanizing the Narcissistic Style, koja je veliki doprinos integrativnom psihoanalitičkom razumjevanju ovog dijela ljudske psihe

[5] The Pachamama Alliance, https://www.pachamama.org/

[6] Za razliku od njih, postoje mnogi resursi u našim kulturama, zajednicama, prirodi i šire koji su potisnuti materijalizmom zapadnog svijeta.

[7] Metafora od Yaacova Darling Khana, osnivača i učitelja prakse Movement Medicine, iznimnog ljudskog bića i šamana

Previous
Previous

/WE ACT/ AS IF WE HAVE TIME (Love you in case I die)

Next
Next

(What is our) RESPONS-ABILITY