As I was lying on my couch focusing on the breath and relaxation of my body, eyes soaking the greenness of the tree in front of the window of my apartment, I entered a memory made not so long ago – a memory of my being in the sweat lodge during the Phoenix Retreat a year ago.

Trying to stay present and not to act upon any impulse of my body to get up – the impulse which tries to avoid the unpleasant tension that paradoxically rises with relaxation – reminded me to go back to the wisdom of that experience.

That sweat lodge was the first one in my life (or at least in this lifetime). I remember my hands shaking when I got the honor of starting the fire as being the youngest member of the group that day. As a 25 year-old at the time I felt that all the knowledge I have gathered in my life could not prepare me for what will be happening as soon as I would enter the sweat lodge.

‘Most people do not listen with the intent to understand. They listen with the intent to reply.’

Dok sam bila mala rečenicu slušaj što ti govorim čula sam zasigurno nekoliko tisuća puta. I svaki put bih zastala, poslušala ono što mi se govorilo, a zatim nastavila dalje – nekad po njihovom, a nekad po svom. Tvrdoglavost je zasigurno jedna od mojih jače izraženih osobina, iako, ponekad bih prije rekla da se radi o jakoj namjeri srca, nego o tvrdoj glavi – zbog te tvrdoglavosti se vrlo često osjećam kao da imam izbor ili ignorirati i biti nezadovoljna, ili pratiti unatoč očitim savjetima da napravim nešto drugačije, ali ostati odana sebi i osjećati duboku sigurnost bez obzira kamo me vodi.

Ne znam kada sam naučila da je znati bolje od ne znati, da su odgovori vrijedniji od pitanja, a da je svijet mirnije mjesto ako moje rečenice završavaju točkom umjesto upitnikom.

Ne znam kada sam zaključila da je logika mater studiorum, da je brzina ono što je bitno, da je mentalno obuhvaćanje važno, a posjedovanje informacija riznica koja izvlači iz svakoga problema.

Ne znam kada sam zapamtila da je pamtiti umom jedino bitno, i kada su mi izostavili reći da i tijelo pamti, a srce još i više.

Kažu da koristimo samo nešto više od 10% našega mozga, dok je ostatak neistražen, kako znanstvenicima, tako i nama ostalima, običnim smrtnicima.
Ipak, više od zakučastosti ljudskoga mozga mene zanimaju zakučastosti srca, vlastitog i tuđeg – kako se uzdigne kada volimo, kako uzmiče kada nas boli, kako se otvara i zatvara vrlo često i bez naše volje i pristanka, kako iz njega izranjaju želje koje nas ponekad iznenade, kako ponekad bude poput petogodišnjeg djeteta koje usred dućana vrišti i lupa i želi provesti svoju volju, a kako s druge strane ponekad stoji široko, veliko i sveprihvaćajuće poput starice koja stoji na pragu svoje kuće i gleda s ljubavlju na svu tu mnogobrojnu i predivnu unučad koju nitko ne može dovesti u red.